Bilješka o autorici

  

Branka Šanta rođ. Milanković, rođena je 12. 3. 1973. u Subotici gdje se školovala i živjela.

Završila je Kemijsko-tehnološku srednju školu, a potom, 1991. godine odlazi u Njemačku.

Pisanjem se bavi od šestog razreda osnovne škole.

Stjecajem okolnosti, prekida aktivno pisanje do kraja 90-ih, kad ponovo počinje otkrivati svijet pisane riječi, na jedan, samo njoj svojstven način.

U Srbiju se vraća 2000. godine, gdje upoznaje nove ljude, pronalazi nove prijatelje, udaje se i postaje majkom troje djece...

Godine 2012. postaje član pjesničkog kluba „Orfej“, a svoje pjesme šalje i na nekoliko pjesničkih natječaja, od kojih su joj najdraži:

Međunarodna zbirka ljubavne poezije „VALENTINOVO“ i drugi Međunarodni festival pjesnika „MORE NA DLANU“, u čijim zbornicima su objavljene i njene pjesme.

Kao kap božanskog bića u sebi

Je li Ljubav čestica proizašla iz Božanstva, atom Univerzuma ili čistoća duše u svom vlastitom bivstu? Ili je, možda, poklon svih nebeskih i nebolikih zvijezda, otrgnuti komadić zvijezde Repatice, djelić Mliječne staze ili usklađenost svojeg nutarnjeg bića uz spasenje i uzvišenje poput beskrajnog stvaralačkog trajanja kao hod vremena koje prosipa nebesko biće.

(Moja osobna misao na upravo pročitanu zbirku pjesama.)

Čini mi se kao da sam, čitanjem ove zbirke, naišla na tragove svih svjetskih filozofija, kultura i religija – koje u krajnosti tumače da je duša Ljubav, a ljubav čista Svjetlost. Naravno, ako dobijemo dar da to osjetimo, opijeni njome, a to možemo samo čista srca i duše.

Ne mogu sa sigurnošću reći zašto sam, uronivši u stihove zbirke „Stoosam“ autorice Branke Šanta, otplovila i oplovila poput Tragača u sve nebeske sfere; dotaknuvši, privučena čudesnim Svjetlom tibetanski Budizam; kinesku filozofiju kroz njen Tao; indijsku kroz brahmanističke i hinduističke koncepte Atmana kao kap Brahmana (Božansko biće) ili u Kršćanstvo i mnoge iskaze Novog Zavjeta, osobito u Poslanicama Sv. Pavla.

Nekako, kroz samo čitanje, provukla mi se misao Bharda Thodola i njegov zapis o svesavršenom Budhi:

„O ti, plemenita roda, sada ćeš iskusiti zračenje Jasnog Svjetla čiste Stvarnosti. Prepoznaj ga.

O ti plemeniti, tvoj sadašnji um, koji je po svojoj istinskoj prirodi praznina, neoblikovan ni po značajkama ni po boji, prirodno prazan, je istinska stvarnost – Univerzalno dobro.

Tvoj vlastiti um, koji je sada praznina, ali ne praznina u smislu ničega, već um po sebi, neuprljan, ushićen, blažen, jer on je sama svijest, Univerzalno dobri Buddha.

Tvoja vlastita svijest, prozirna i neodvojiva od Velikog tijela zračenja, ne prepoznaje ni rođenje ni smrt, ona je nepromjenjivo Svjetlo – Buddha Amitabha.“

Zašto baš ovaj zapis? Vjerojatno zato što sam, uronivši u stihove, ostala bez daha, ne izranjajući do zadnjeg slova. I pritom ostala zatečena, nijema, puna i prazna čudesne ljepote doživljenog.

Jer, poezija Branke Šanta, po mom subjektivnom mišljenju (a nadam se da će i čitatelji već nakon nekoliko pjesama pomisliti isto ili barem približno) predstavlja cjelovitu suštinu, odnosno idealnu (duhovnu) veličinu koja kao nad-pojam, u smislu potpunosti, obuhvaća i svjesno „ja“. Sve je te pojmove sredinom prošlog stoljeća hipotetički obuhvatio Carl Gustav Jung, kao dominantnu konstelaciju kolektivno nesvjesnog, unutar empirijski utvrđenih psiholoških činjenica analitičke psihologije.

Da ne bih zašla previše u simboliku i značajke filozofije, vraćam se u stvarnost kroz fluidnu izmaglicu zgusnutih emocija doživljenog.

Branka nam podastire sebe samu kroz svoje stihove. Razgolićenu, obnaženu, bez straha od poruge ili pokude. Imam dojam kao da prkosi svima, a ponajviše sebi. I govori, gotovo likujući: „Evo me! Tu sam i čekam... Što čekam, pitate?! Čekam da me linčujete ili prigrlite. Ili samo okrenite glavu na drugu stranu i prođete. Prođite, ne obazirući se, poput svih prolaznika. Ono što čuvam duboko unutar same sebe, ni svi tajfuni, orkani, ni uragani mi ne mogu iščupati.“

Što to Branka čuva, a podastire nam pod noge? Čistoću svoje duše, razornu snagu ljubavi. Bez trunke patetike, jednostavno i suptilno.

Ona, kroz svoje stihove prvenstveno provlači ljubav. Ljubav kao pokretačku snagu za sve doživljeno i proživljeno. Za radost i bol. Za sreću i tugu. U njenim stihovima, također, bez imalo hipokrizije provučen je Eros u svoj svojoj ljepoti doživljaja. Jer, poštovani čitatelju, biste li se usudili reći da Vam je to nepoznanica ili nešto o čemu se ne priča?

Ako biste – nemojte! Razmislite prvo. Zar nije seksualnost najprirodnija snaga ljudskoga uma i tijela, koja bistri obzore, čisteći dušu u svom oslobodilačkom pohodu? I onaj koji misli drukčije, usudila bih se reći da je podlegao lažnomoralističkom ništavilu, izgubljen u nekoj crnoj rupi iz koje izviruju iz gorućih rupa ruke u potrazi za nečistim. Onaj tko je lascivnost proglasio amoralnim, mora da je bio najveći lažov: jer otkud bi podastro seksualnost kao „grijeh“, ako i sam nije „griješio“.

Zato, nemojte reći da je previše obnaženo. Nemojte reći ni da je premalo. Sasvim je dovoljno – upravo onoliko koliko nam sama autorica želi i može reći ne prelazeći suvišnošću onu tananu nit između Erosa i Pornosa. Ona ju je, svojom ženstvenošću uspjela sačuvati neoskvrnutu i neuprljanu.

Da se ne bih previše zadržala na temi seksualnosti, jer ovdje se ona samo nazire kao kroz nježan veo, poput blagog povjetarca – suptilno i nježno kao što to može samo zaljubljeno biće, u ovom slučaju žena, tek ponekad izvirujući, dopuštajući ulazak u njenu intimu, tek da zagolica maštu i uđe u doživljaj doživljenog same autorice.

Branka nam opjevava, kroz neizmjernu tugu, svog teško bolesnog prijatelja, priča nam pjesmom o djeci, o smislu ili besmislu života, o svom prvom vrisku izlazeći u ovozemaljsku stvarnost ili ništavilo. Sve to skupa zaokruženo kružnicom u kojoj je život – kao dar i željen i neželjen u svom vrtlogu nesavršenstva, pronašavši ipak (!), pa makar i izgubljeno, razloge postanka i ostanka.

Ona je sve u jednom: majka, ljubavnica, prijatelj, dijete – jednom riječju ŽENA, nježna i snažna istodobno. Ranjiva i prkosna. Baš onoliko koliko je potrebno da bi bila Žena u pravom smislu te riječi. Ni manje ni više nego ŽENA!

Ne želim Vam svojim misaonim tokovima pokvariti doživljaj. To bi bilo kao da Vam pričam kraj filma koji upravo počinjete gledati. Ne! Želim Vas uvesti u tihe odaje same autorice: blistave poput jutarnje rose, bistre poput šumskog potoka prekrivenog blagom izmaglicom, koja nas magičnom silom nježno, osjetljivo, polako provodi svim razinama svoje emocionalne svijesti.

Želim Vas potaknuti da pročitate svako slovo, riječ, stih i uronite u pjesmu kao u blagu, mirisnu kupku u kojoj ćete opustiti sva osjetila i doživjeti čistu ugodu. Jer, kao što sam rekla u početku, reći ću i sada: ona je čista Ljubav. Čista emocija. Njena čula su sva uzdignuta i napregnuta. Spremna je dati i primiti. I također, spremna i svjesna gubitka i gubitaka. Ranjena, ali na nogama ne srameći se i ne bježeći od poniznosti koja ne predstavlja slabost, već uzvišenost.

Također bih željela pojasniti brojeve u njenoj zbirci, tj. pokušati pojasniti. U njenim pjesmama brojevi očito imaju snažno značenje i zato se kroz pjesme i provlače. Uostalom, brojevi nas označavaju od pamtivijeka – bilo kroz numerologiju ili osobno i ino značenje.

Njeni brojevi su čista semantika (grčki: semantikos, koji daje znakove, značajan), a koja se kontrastira drugim dvama aspektima smislenog izraza, napose sintaksom, konstrukcijom složenih znakova iz jednostavnijih; te pragmatikom, praktičnoj uporabi znakova u svrhu interpretacije pojedinih okolnosti ili konteksta.

Branka je rijetka poetesa koja je shvatila i ponudila odgovor na relaciju koju znak (broj) ima u objektima i objektivnim situacijama, stvarnim ili mogućim, te relaciju koju znak ima u odnosu na druge znakove; napose, na vrstu mentalnih znakova koji se shvaćaju kao koncepti u polju formalne semantike, pragmatskih i semiotičkih tradicija, ignorirajući konotativni aspekt.

Mnogi od brojeva navedeni su u Bibliji i imaju dublje proročko ili duhovno značenje. Brojevi, i u Starom i u Novom zavjetu, otkrivaju skrivene pojmove i značenja koja obično promaknu površnom čitatelju. Kroz povijest, ljudi velikoga uma, poput Augustina, Isaaca Newtona i Leonarda Da Vincia, pokazivali su više od obične znatiželje prema važnosti biblijskih brojeva.

Jednom prilikom, Isus je rekao: „Vama su i vlasi na glavi izbrojene.“ (Matej 10,30).

Da ne bih dublje ulazila u analizu, prepustila bih značenje brojeva u Brankinoj poeziji – njoj samoj. Ona zna što je željela reći – mi možemo samo slutiti ili nagađati.

Zato, čitajmo njene stihove otvorena srca, bez analize, jer oni su upravo takvi: čisti i otvoreni. Ono drugo što nam je Branka željela reći, a ostalo je skriveno u njenim znakovima, sigurna sam, ponudit će nam u svojoj sljedećoj zbirci.

Živjeti bez osjećanja, to nije život, jer u tom slučaju čovjek postaje spomenik sam sebi, hodajuće mrtvilo. Njegovati i raspaljivati svoje osjećaje, s manirom lakoće i lebdenja Kralja nebeskih dolina zna biti pogubno, djeluje na misaoni tok... Poetesa je, bez obzira na vlastiti doživljaj, dotaknula samu sebe, svoj pravedni Izvor, Izvor koji u ponoru životnih iskustava zna gušiti, mljeti, vrtjeti, ali zna i podići, zna nahraniti, zna zagrliti svog vlasnika, provodnika, nebeskog tumača ili govornika... Njena poetika dobiva krila...

Jer, upravo je gledam kako umače pero u mastilo ispisujući svoje stihove na starom pergamentu. Htjedoh reći – pojam pero, mastilo, stari pergament imaju neprocjenjivu i neprolaznu vrijednost, pa bih stoga dodala da i Brankine pjesme imaju neizmjernu vrijednost i neprolaznost.

Što bih na kraju poručila Branki?

Samo ti sanjaj, umotana u najsvečanije trenutke djetinjstva i prvih spoznaja da si tek polovica i da se moraš pronaći u nekom, tko je na vrhovima tvojih snova, u jutarnjoj izmaglici, visoko u brdima, zajedno s orlovima, opkoljen kurjacima, branio vašu budućnost. Uvij se još nježnije u sjećanje, u uramljene slike, u prve tajne riječi što si ih na pijesku ispisala, stopalima koja bijaše smetnja tvojim krilima. Samo ti sanjaj, jer čovjek se, ponekad, jednostavno ne smije probuditi. I ne bi trebalo da ga plaši pomisao na nepoznato, a već viđeno.

Samo ti sanjaj, u vlažnim sjećanjima prošlosti, na nekom vrhu gdje je počinjalo dno, ispred škole, u kojoj si sama sebi bila učiteljica. Sanjaj bez žurbe. Sanjaj, ako ti je već dano – za klečanje i zahvale ima vremena. Zahvale, koje vlastitim življenjem ispisuješ Tvorcu prognanom u neke ljepše svjetove. Sanjaj kako klečiš, a vodu ti donose nježni listovi nepoznate voćke, zreli plodovi što padaju pred tvoja koljenja. Čuvaj se plodova i ne grizi u molitvama i snovima da se sama ne povrijediš. Samo ti sanjaj, bezgrješnice, a riječi koje trebaš izgovoriti, same će se pojaviti. Uraganskom silinom, iza planina, preko pustinja, u užarenom vremenu punom plastičnih sumraka, dojahat će princ – ne iz bajke, već iz borbe u kojoj je oslobodio i sebe i tebe. Sanjaj bezgrješnost koja se širi prostorima duše i znaj da tijelo, ionako, plaća za nepočinjeni grijeh – tuđi i dalek.

Sanjaj da ti je anđeo došapnuo pjesmicu u kojoj ti letiš, a čini ti se da ptice, razumnim, tvojim glasom pjevaju, da oblaci govore – kako su Nebesa prihvatilište i odgajalište i kako je sve smišljeno iz ljubavi. Sanjaj, jer ti je Tvorac podario ono što ni jednom drugom stvorenju nije. Sanjaj i pusti prljavu stvarnost neka se sama dokrajči, u vlastitom blještavilu s čijih rubova vise krikovi onih koji nisu uspjeli ništa odnijeti, pa čak ni vlastiti život, jer ga nisu ni živjeli.

Put kojim si krenula, znaš i sama, odavno je zacrtan. To si dokazala usudivši se ponuditi svoju intimu čitatelju. Isto tako, svjesna si, da nisi prosječna poetesa, već pjesnikinja koja ne samo da piše perom po starom pergamentu, nego autorica koja urezuje oštrinom i mekoćom stiha, svaku pjesmu u neizbrisivi trag pročitanog i pohranjenog u umu samog čitatelja.

Od srca ti želim da uspiješ na svom zacrtanom putu i ne boj se – dovoljno je čvrst i pravilan. Zato, koračaj uspravno, jer ti to možeš, vođena nevidljivom a osjetnom rukom Nebeskih sila.

Napokon, dokazala si to snagom svoje prve stihozbirke. Stoga, želim vjerovati da je ovo samo tvoj početak – klica, nagovještaj, u svijetu književnosti, iz koje će niknuti snažno, u kamen uklesano ime i značaj pjesnikinje Branke Šanta.

Zato sanjaj, bezgrješna dušo; pusti tijelo, ono se ionako samo sobom zarazilo.

Sanjaj, sanjaj, sanjaj...

Ali, upamti riječi slavnog nobelovca: „Sreća i pjesništvo ne idu zajedno: ili pjesništvo uništi sreću ili sreća obesmisli pjesništvo“. (Orhan Pamuk, u romanu „Snijeg“.)

Ljiljana Bedeniković

Branka Šanta – recenzija

Po prvi put imam pred sobom jedan vrlo neobično ozbiljno nesjedinjen opus; rukopis pjesama, rukopis poetskih misli koje naviru nevjerojatnom snagom s jakim dojmom kako i nisu nastajale da se uklope – sasvim suprotno od niza kako nastaju pjesme, već da se namjerno urezuju čitatelju u pamćenje, čineći se da je svaka ponaosob izuzetno važna.

Uvjerena sam da vam neću uspjeti prenijeti svoj doživljaj i osjećaj, jer će mi, želeći prenijeti dojmove, u nedostatku riječi kojima bih opisala svoja zapažanja, misao pobjeći, ili neću uspjeti preslikati što želim reći. Zato se cijela prepuštam ovom neobičnom poetskom pismu pjesnikinje Branke Šanta i njenoj zbirci pjesama „Stoosam“ poput zarobljenika, a opet dovoljno slobodna da lutajući ovim labirintom pronađem očekivano i neočekivano.

Naravno, ovo je prvi dojam pa ga jasnije ne mogu, a ni ne želim prenijeti jer bi sve što napišem, tj. kažem zvučalo previše subjektivno, stoga ću većinu dojmova zadržati za sebe, a čitatelja potaknuti da uroni svim srcem u ovu zbirku. Isto bih naglasila kako drugi utisak i ne postoji, jer sam upravo ukazala na cjelokupan pjesnički imperativ.

Nadalje, što god bih više rekla, bila bi to samo objašnjenja i sažetost iščitanog.

Branka Šanta, kao pjesnikinja, ne mari o pjesničkoj formi, već isključivo o iskazu. Poput čarolije, svaka njena riječ se čini živom. Ona se u svakoj pjesmi mijenja na čudesan način, no potrebno je da je čitatelj prihvati, razumije i što je najvažnije – da je prepozna!

Brankinu zbirku pjesama „Stoosam“, osjećam i čujem kao mudro savjetodavnu. Čini se kao da je istraživačka i istražena, kao prenositelj pouke, a ne samo puke poante. Ako vam istodobno ukažem da se ovdje, u ovoj zbirci, osjetilno podastire Eros, mada više zvuči kao ljubavna poezija, tada bismo trebali razumjeti da je ljubav glavna lirična tematika, ali na jednoj dubljoj i humanijoj, ali i duhovnoj razini; koja je nadasve moguća kao donositelj samo kroz istinsko, neskriveno iskustvo, u kojem je općeprisutna težnja: svugdje udahnuti život!

To će, nadam se, otkriti svaki čitatelj i poželjeti znati, uostalom kao i ja sama: kako i čime je njena intuitivnost postala tako zgusnuto i jezgrovito sadržajno sažeta, a različito raspoložena.

Sve što sam do sada rekla, pokušat ću dočarati njenom pjesmom:

„Zarobljene misli

Padaju noći srebrnog Mjeseca

uhvaćene u mrežu velikog pauka

zaboravljene zvijezde lutaju Svemirom

sudarajući se s javom i mojim snovima

odškrinuo si vrata zaboravljenih sjećanja

i ušuljao se u moje srce

da zajedno sanjamo sve ono što zarobih

u svojoj duši“

Pjesnikinja Branka Šanta postoji i postojat će vječno i beskonačno. Ona se ne mora truditi dokazivati pjesmu – one su već opjevane. Slobodnog izričaja, kao da ima svoj tajni kôd spoznaja pri svakoj svojoj pripovijesti. Namjerno kažem „pripovijesti“, jer je svaka njena pjesma priča za sebe. Priča u pjesmi – čudesna simbioza.

Sjajan je poznavatelj značenja brojeva, te se jasno i smiono poigrava njima. Zna i poznaje svaku simboliku; bilo da je njena osobna ili prisvojena. To je jedino što nam nudi kao zagonetku, kao svoju igračku, čime nas zapravo voli i zabavlja, poetski iznimno zanimljivim sadržajem.

Nadalje, naprosto nemam srca da vas ja, dragi čitatelji, zabavljam, već to prepuštam pjesnikinji o čijem se lirskom djelu ne bih usudila previše otkrivati, jer bi to onda bila isključivo moja misao, a ja želim i preporučam da Vi taj užitak čitanjem sami otkrijete i osjetite.

Željela bih za kraj, poštovani čitatelji, podijeliti još malo Brankine poetike, ukazujući to kroz pjesmu „Umski“, onako kako ona zapravo i razbacuje sve svoje iskre kroz iskrenost i ozbiljnost u pjesništvu:

„...vonja ustajala močvara uma

u njemu plaču vrbe zarobljene

u mulju mojih žalosnih suza“

Pjesnikinja nas na svojstveno mudar način postepeno navodi da konačno sve što gledamo, napokon i vidimo, s porukom da to nisu samo naši izbori, već jedne jedine oči.

Svu svoju intimu odaje smjelo i poetično. Usudila bih se reći da je napravila čedni striptiz gdje je razgolitila, bez straha i srama (na čemu joj dodatno odajem priznanje, jer za to je potrebna hrabrost, a ona je pokazala i dokazala da je ima) intimu majke, žene, kćeri, ljubavnice…

U ovoj zbirci, naći ćemo i puno nespomenutih iznenađenja, no to ću ostaviti da sami otkrivate i razotkrivate.

Vesna Konc Marjanović, pjesnikinja

STOOSAM

©Artemida                                                                                                        ©Chadjim